Zapisi iz Dnevnika
Reči kaljene u plamenu i začete u koloseumu srčanog žara reflektuju narandžastu svetlost sunca u tajanstvenim laticama Antičkih svodova . Da , odsjaj azbestnog trnja i fijuk plamenog cveća reflektuju ćelije skerletnog srca i koloseum sagoreva u njemu, potpuno belo, na rubu sumraka. Dakle reči imaju tu snagu da otvore čarobni Sezam i otkriju slobodne zrake sunca, zlatnog metalnog sunca u mračnoj kući bića koje iščekuje da bude topljeno i istopljeno u plamenu proleća koje cveta.
Anja spaljuje na oltaru crvene nevene bogovima podzemlja da to sunce iščezne; da izgubi svoj sjaj i da sunce opet zapadne u duboki zimski san. Biljke da budu osudjene na smrzavanje, osudjene da ne radjaju; voćke okružene svemoćnom belom hladnoćom koja će zalediti sve što je iscvalo ali da zadrže svoju boju okrutno zatvorene u heksagonalnom ledenom srcu.
U ponoć kad pun mesec ostavlja tragove plavog guštera na šindri krovova i dok je običan svet ušuškan u svojim jorganima, ona otvara kapke prozora potpuno smrznutih vrškova jagodica da bi skliznula niz krov i ostavila u kamenim žlebovima mrvice belog hleba da bi nahranila bebe, sve bebe… Da bi gladna kosmička mater uvidela da je ovaj svet postao mali sebični embrion, da su njena deca zauvek zapala u tamu, učaurena u mahunama, van sveta i daleko kao umotane i presavijene čaure, za njenu potpunu ljubav koja ih smrzava širom celih nebesa u raspeću zvezda.
To pogadja svaku ćeliju do sumornog bola da bi je nateralo na pogodbu; na molbu da procveta. Išćudjavajući se sivom vazudhu baš kao što je pacov siv, Anja, sledjenih suza posmatra svet oko sebe. Ranjeni, ranjeni, embrioni čvrsto složeni-stegnuti od zime, kao beli svici od tegobnog poniženja zime, obruča što ne popušta.
Ovde u domu Anja, veštačka vatra gori, rasipajući se crveno u srcu vinske čaše, tinja zlato u peharima višnjevače; čuje se prasak crvenog u bajkovitim grebenima hebrejskih beskonačnih nebesa, dolazeći sa Himalaja svetlost i podatno spremna da bude izvajana sa rafiniranom finoćom feminističkog pigmaliona koji je prezasićen mamgom i prstima Dimitrija Karamazova koji udaraju po klavijaturi Betovena koji se razbija u arkadama klavira i rasipajući Skarlatija u skerletne kristale vatrenih stubova paleći vartolomejsku vatru do nebesa da probudi ono što je trebalo; ono što je usnulo da bi sproteralo duše odane djavolu, odane varvarima…
Kad se ukoloni lice Gospoda i sunce probije sivilo da spali i poslednju zmiju, Kasandrine furije i njena proročanstva o smrti male dece, malih embriona, sprživši jednim svojim zrakom njeno prokletstvo..vratiće se leto..
Razgovarala sa sa različitim malim mračnim ljudima koji mi nisu davali da izadjem na svetlost, koji su me sprečavali da osetim buket žutog sunca; razgovarla sam sa tim slugama odanih bogu tame..; onemogućili su me da doživim sunčani predah…
Da li shvatate da je leto najlepše ime na svetu. More trave, vreme punog meseca i rokoko laguna morskog plavetnila. Ponovo sam ponosna i obična pa ću osetiti svu dobrotu ovog sveta u svojim rukama pre nego što se ikad vratim tebi. Ponovo ću posedovati sebe, moje Ja biće mi ponudjeno iznova na turskim sećijama iz aladinove lampe. Kažem, da me čuju sve, okrenuću se onom što je bilo pre gospodara tame jer ne šelim lažne djindjuve. Jedini što želim je mesec koji zaista tako izgleda kao što to ta i reč znači kao što sam željna sunca i svetlosti koja nosi oslobodjenje.
Na početku beše reč i reč beše leto i ona je bila užasavajuća reč koja je činila raj i zlatno doba sve dok grešna Eva nije razmenila svoje kristalne suze sa žutim dalijama koje su cvale iz strasnih usana njenog Adama.
Copyright by Anja Weber…